I opet koračam sa strahom
Da ne koračam prema bilo kome
Koraci odzvanjaju uzalud
Kao olovni vojnik, trkač olovnih nogu
U grlu mi stoji slika trenutka
Koji mi je oduzeo vjeru u put.

Ulice su mi nepoznate
Deja vu je u +quamperfektu
I neću napraviti ništa lijepo.
Guši saznanje da ne želim prepoznati nikoga
Jer tamo nema nikoga.
Sigurno nema njega, koji je pratio moje nervozne korake
Nemirne pokrete i dao im ime.

Tražila sam nekog ko će mi se smijati
I on se smijao na pravi način.
Matkovićeva briga mi je vrištala da pobjegnem.
Rugala se mojoj podsvijesti
Ošamarila moju perverziju
Gurnula me u svakodnevnicu
I nacrtala mi lice koje se dosađuje.

Ostavi moje lice
To su moje oči
Ne petljaj mi po identitetu
Idi zabrinjavaj nekog drugog.
Ne trebam ti ja
Nisam ja ta djevojka
Bojim se tebe.

Molim te idi, kurvo rutino
Oslobodi me straha
I molim te vrati mi moj kist
Moju olovku i moj mozak.
On će otići mrzeći me
Jer me nikad nije upoznao zbog tebe.

Vrati mi život
Jer on je bio u mom stomaku
Sad je u grlu
I što je dalje od mene, više raste.
A ja se gušim
Jer će shvatiti da je jači bez mene
I namjerno me neće vidjeti u prolazu.

Jer si ti ta koja mijenje svaki potez koji
Želim napraviti.
Hirovito, naglo i nervozno.
Nisma ja ta djevojka
Ta koja mu radi sve što nikad ne bi smjela.
Ne odvodi ga drugima
Koje ga neće dodirivati bolje.
On ih ne zaslužuje.

Ostavi mu mene koju zaslužuje
Koja je stvorena za njega
Staru mene
Vrati mi onu dionisku drskost i nosi ovu sirovu,
Ovu neznalicu,
Ovu patetičnu seljančuru.
Vrati mi moju emocionalnu inteligenciju
Ali očišćenu i otpornu na pogrešne
Tuđe loše istine.
Postala sam glupa zbog tvog hira
Otvaram vrata bijesno i nemam mira.